Arhitektura koja je mijenjala svijet

Prema međunarodnim sporazumima, teritorij ambasade pojedine države ujedno je i njezin teritorij u stranoj zemlji. Hrvatska tako bilježi svoj posjed na adresi Rennweg 3 u  3. bečkom  okrugu, nasuprot kompleksa Donjeg Belvedera. Veleposlanstvo Republike Hrvatske nalazi se u zgradi koju je za sebe projektirao i izgradio znameniti Otto Wagner 1890./91. godine, čija se 100 obljetnica smrti u Beču i svijetu obilježila prije dvije godine. Te su činjenice ujedno bile i poticaj da se u prostoru veleposlanstva održi prigodna izložba koja bi ukazala na utjecaj Wagnera na hrvatsku arhitekturu, a za međunarodne potrebe promocije izložbe i teme koju predstavlja, objavljena je publikacija-katalog na njemačkom jeziku.

Izd. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, FF Press, 2020.

Autor izložbe i kataloga Dragan Damjanović, nije tom prigodom stavio točku na svoje istraživanje, već je, detektiravši brojne nove spoznaje, krenuo širiti tada obuhvaćene činjenice i još jednom revidirati prisustvo Wagnerove škole i njenog utjecaja na hrvatsku arhitekturu i arhitekte koji su djelovali od Zagreba do Osijeka te od Brijuna do Lokruma, ostaviviši znatnog traga u formiranju moderne graditeljske baštine.

Alfred Fenzl, Projekt za palaču
kongresa mira na Lokrumu, 1900.

Pregršt novi saznanja

Rezultat proširenog istraživanja je nova knjiga na hrvatskom jeziku u kojoj je autor nastojao popuniti sve lakune obljetničke publikacije i zaokružiti ovu zanimljivu i izuzetno važnu temu koja povezuje hrvatsku graditeljsku baštinu s najatraktivnijim razdobljem stvaranja moderne arhitekture i njezinim rodonačelnikom. Knjiga je logičan nastavak autorovog  ranijeg istraživanja utjecaja bečkih arhitekata na hrvatsku arhitekturu. Prethode joj knjiga o školi Friedricha Schimdta, monografija Hermana Bolléa te brojni tekstovi o pojedinim arhitektonskim ostvarenjima. Damjanović u svom radu spretno povezuje terenski i arhivski rad tako da mu ne promiče niti jedna relevantna činjenica i donosi nam pregršt novih saznanja temeljenih na pomnom iščitavanju dokumenata i periodike iz vremena koje nalazi u hrvatskim i bečkim ustanovama, a većinu postojećih zgrada osobno fotografira te donosi njihovo recentno stanje.

Vjekoslav Bastl, Kuća Feller
oko 1910.

Temeljna knjiga koja je osuvremenila pogled na Wagnerovu školu svakako je ona Marca Pozzetta iz 1980. godine nakon koje su krenula sistematičnija nacionalna istraživanja koja su se bavila njegovim đacima, pa tako i u Hrvatskoj. Da je fenomen Wagnerove škole značajniji od pukog detektiranja studenata koji su bili upisani u njegovu klasu na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču potvrđuje i ova knjiga, koja osim „naših“ poznatih Wagnerovih đaka, Viktora Kovačića i Vjekoslava Bastla, objedinjuje i manje zvučna imena. To su Gustav Flesch von Brunningen i Juraj Zaninović iz Dalmacije, Theodor Träxl koji je djelovao u Rijeci, te arhitekti Wagnerova kruga koji su djelovali na opatijskoj rivijeri (Max Fabiani, Marcel Kammerer) i na Brijunima (Eduard Kramer).

Otto Wagner, Natječajni projekt za župnu
crkvu svetih Petra i Pavla u Osijeku, 1893.

Futurističke vizije studenata Wagnerove škole

Posebno poglavlje posvećeno je dvama iznimnim projektima koji su izrađeni u okviru Wagnerove škole, a odnose se na doslovno futurističke vizije tadašnjih studenata za objekte na otočiću Lokrumu. Alfred Frenzel projektira Palaču kongresa mira 1900, a Franz Kaym Školu i svečanu zgradu za plesačice (Hic habitat felicitas) 1913, čiji se nacrti čuvaju u Grafičkom kabinetu Akademije likovnih umjetnosti u Beču i prvi put se objavljuju u ovoj publikaciji.

Autor vrlo pomno propituje „wagnerovske“ utjecaje na pojedinim primjerima hrvatske arhitekture koje proširuje i na ne-đake, poglavito Aladara Baranyaja na primjerima vile s atelijerom Ivana Tišova i kuće Fedora Poppovića. Kao prvu realizaciju wagnerovskog tipa secesije navodi Pečićevu kuću s apotekom prema Bastlovom projektu  koji će kulminirati na kući Kallina. Kompleksan projekt zgrada Trgovačko-obrtne komore i Muzeja impostiranim na urbanistički zanimljiv način u trokutastom segmentu zapadnog dijela Zelene potkove svakako pripadaju najreprezentativnijem primjeru secesijske arhitekture  javne namjene u Zagrebu koji slijedi stilsku estetika Wagnerova tipa i svjedoče izravnom nasljedovanju Wagnerova arhitektonskog principa koji premošćuje tradicionalni historicizam prema (proto)modernom funkcionalizmu.

Eduard Kramer, Zgrada za brodice na Brijunima, 1902.

Antologijskim ostvarenjima pridružuju se djela Vikora Kovačića čiji je opus premalo poznat izvan domovine, a po svim kvalitetama i karakteristikama može se priključiti uz bok najpoznatijim Wagnerovim đacima i sljedbenicima, Joži Plečniku i Janu Kotěri. Wagnerovski moderniziran „slobodni klasicizam“ zajednički je nazivnik njihove arhitekture.

O izravnim poveznicama Wagnera s Hrvatskom (u okviru Austro-Ugarske Monarhije) svjedoči njegov natječajni rad za župnu crkvu sv. Petra i Pavla u Osijeku, koji je evidentno bio preradikalan za tadašnju komisiju koja odabire (plagirani) rad njemačkog graditelja Franza Langenberga. Kulturološki su zanimljivi podaci da Wagner projektira robnu kuću na „Kertnerici“ (Kärtnerstrasse 19) za zagrebačkog trgovca Mavru (Moritza) Naumanna, a s bečkom filijalom tvrtke Bothe & Ehrmann ostvaruje suradnju na opremi i izradi namještaja Poštanske štedionice i vlastite kuće u Döblergasse 4.

Prateći napise u novinama (poglavito Agramer Zeitung i Narodne novine) te osvrte likovnog kritičara Vladimira Lunačeka, dokumentirano je izvještavanje o počecima moderne arhitekture i njezinoj recepciji. Kroz sintagmu „manje je više“ kao kritiku Fellerove zgrade na Jelačićevom trgu, svijest o modernoj arhitekturi sazrijevala je u Zagrebu i vodila izravno prema moderniziranom neohistorizmu kasnijeg razdoblja.

Možemo zaključiti da ova publikacija zaokružuje temu Otta Wagnera i hrvatske arhitekture kroz svježu reinterpretaciju otprije poznatih činjenica iz Bastlova i Kovačićeva opusa, te donosi pregršt novih saznanja koja podcrtavaju neposredne i posredne utjecaje znamenite Spezialschule für Architektur na bečkoj likovnoj akademiji kao plodnom rasadištu graditeljskih talenata koji će u svojim sredinama poticati razvoj moderne arhitekture kako ju je formulirao genij Otto Wagner.